LINA KOVAČEVIĆ: Kritički artefakti medijskog krajolika

Autor: Marko Golub

"Moj se rad bavi fenomenologijom trenutka koji je karakterističan za medij" - LINA KOVAČEVIĆ / D-designer na DANU D 2012

Lina Kovačević rođena je u Zagrebu. Diplomirala na Studiju dizajna u Zagrebu i magistrirala na Central St.Martins School of Art u Londonu, njen rad je izlagan na domaćim i međunarodnim izložbama poput London Design Weeka, Red Dot Award Essen, Art Directors Cluba NY, ID Annual Design Review, Young Guns, Magdaleni,
a nastupala je na Ars Electronici, Transmedialeu, Contact Europe i drugim festivalima. Razgovor je vodio Marko Golub.

Iako je od toga prošlo puno vremena, plakati za Urbanfestival i HRFF, medijski radovi vezani za taj i neke druge kontekste, i dalje su jako referentni za svaku priču o tebi i onome što radiš danas. U kojoj mjeri te je kao autora oblikovala tijesna suradnja s lokalnom kulturnom scenom?


Ja sam ‘odrasla’ na tijesnoj suradnji s tzv. nezavisnom scenom, koja je bila dio mog konteksta, jer sam za vrijeme studiranja bila aktivna u net.kulturnom klubu Mama u raznim smjerovima, od programskog uređivanja do oblikovanja plakata. Osim što sam oblikovala za scenu, a ona je oblikovala i mene, bila je i jako inspirativna platforma s koje su krenule inicijative poput VJ/inga, GhettoBooties – ženskog banda koji se bazirao na dijeljenju kablova, muzike, ruževa za usta do mojih prvih samoiniciranih radova, jer je bila sjecište tada najprogresivnijih pravaca medijske umjetnosti, teorije i aktivizma. Urbanfestival se razvio u ozbiljan kontinuirani festival, a ako se iz današnjeg trenutka osvrnemo na plakat za HRFF iz 2004. koji je funkcionirao kao svojevrsni lakmus papir mjerenja građanske tolerancije, on je i danas vrlo aktualan jer je bio zamišljen kao plakat koji se svake godine postavlja dok ne ostane potpuno bijel, bez ispada, bez komentara. Iz te suradnje koja nije bila klasična studio-klijent, već puno bliža suradnja bazirana na uzajamnom nadopunjavanju, iznikli su neki od mojih najrelevantnijih radova poput spomenutih UrbanFestival, HRFF, ali ne samo oni, koji su možda bili najeksponiraniji, već i radovi za Egoboo.bits, Eks Scenu, Bad.Co, teatre, inicijative poput onih umjetnice Kristine Leko itd.

Od svega što bi se moglo izdvojiti kao karakteristično, čini mi se da je nekako najvažnija participativna dimenzija, koja se često pojavljuje u tvojim radovima. U kojoj je mjeri ona za tebe stvar modela djelovanja, a u kojoj neke osobne fascinacije komuniciranjem, interakcijom, itd?

U nekim radovima je to participacija korisnika, kao u spomenutom plakatu za HRFF ili digitalnoj web instalaciji Edit This Banner, koja je 2003. u doba prvih bannera i booma internet oglašavanja, davala krajnjem korisniku priliku za necenzuriranu participaciju,
ali danas, kada svi mogu participirati u dijalogu Weba 2.0. takva instalacija više ne bi nosila istu poruku. Tada je Internet bio još vrlo zatvoren i prilično jednokanalan, ljudi ga još nisu percipirali kao platformu, tj. pozornicu kako se percipira danas. Tako da, možda više nego što je stvar fascinacije interakcijom, moj rad se bavi fenomenologijom trenutka koji je karakterističan za medij, kao npr. Set za online romantičnu večeru, koji je inspiriran internet vjenčanjem na aerodromima u Londonu i Dubaiju, gdje su to svakodnevni predmeti koji su već toliko uvjetovani tzv. gadgetiranjem da su doživjeli neku upotrebnu promjenu. Oni su istovremeno praktični, ali i kritički artefakti specifičnog medijskog krajolika kroz koji šećemo, objekti koji pružaju korisniku priliku za reinterpretaciju scenarija koji su im obično nametnuti od masovnih proizvođača i daju mogućnost kreiranja novih scenarija življenja.

U zadnje vrijeme aktivno radiš unutar multidisciplinarne skupine The Decorators. Kako bi opisala osnovno područje zanimanja Decoratorsa kao tima, budući da same projekte koncipirate i pozicionirate uvijek gotovo u potpunosti u odnosu na kontekst u kojem ih radite?

Upravo je specifičan kontekst zajednički nazivnik svih projekata sa The Decorators. Bili to intervjui bankara na Chanary Wharfu koje smo radili za Museum of London, How much of a designer you really are? za Earls Court u Londonu ili instalacija koja je rađena za Utrophia Project Space Portrait in 5 Parts. U kolektivu su psihologinja, dizajner interijera, arhitektica, produkt dizajnerica i ja, i radimo multidisciplinarne projekte koji često propituju metodologiju, procese, kulturu dizajna, no uvijek s konkretnim proizvodom s jakim lokalnim naglaskom.


*intervju je izvorno objavljen u službenoj publikaciji Dana D 2012, D-News

tekst: Marko Golub
fotografije: ljubaznošću autorice

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook