TATJANA BARTAKOVIĆ: Razum, osjećaji i kako nastaju uspješne dizajnerske priče

Autor: Marko Golub

"Znamo da baš i ne živimo u poduzetnom okruženju otvorenom za inovaciju. Smatram da je potrebno dugoročno predstavljanje dobrih studija slučajeva raznim metodama kako bi se kod nas podigla razina svijesti, nužna za drugačiju vrst poduzetništva – čiji je dizajn sastavni dio. Jer, dizajn za investitora predstavlja promjenu, a pitanje je da li je on u početku svjestan da će mu se promjena dogoditi, i kako će je prihvatiti on i njegovi zaposlenici, koji novi „dizajn“ moraju nastaviti provoditi svakodnevno"

S TATJANOM BARTAKOVIĆ, urednicom online magazina DesignAgenda i kustosicom izložbe Razum&Osjećaji, koja je priču o evoluciji prvih hrvatskih dizajn brendova i usponu kulture dizajna nedavno uspješno predstavila na beogradskom Design Weeku, u zagrebačkoj Galeriji Forum, a tijekom ljeta i u hvarskoj Gradskoj loži, razgovarao je Marko Golub


Koji je točno odnos između Narativ konzaltinga za dizajn i magazina Agenda? Je li magazin neovisan projekt povezan s Narativom samo kroz tvoju ulogu u oba subjekta, spin-off ili nešto treće?

Narativ je konzalting za dizajn, što signalizira njegovo strateško usmjerenje prema korištenju dizajna, odnosno pružamo znanje koje je potrebno da se to sprovede u određenoj tvrtki ili instituciji. Kako je takvo poimanje dizajna i znanje o njegovom korištenju još uvijek na pionirskoj razini u Hrvatskoj, potrebno je o toj metodi informirati sredinu u kojoj se djeluje. Iz te je potrebe osmišljen magazin Agenda, čija hrvatska verzija istoimenog naziva više nije aktivna, već je s drugim ciljem pokrenuta stranica na engleskom - DesignAgenda - čiji je fokus globalnog karaktera, te selekcija i prezentacija regionalnih projekata koji imaju potrebnu međunarodnu razinu kvalitete. DesignAgenda je projekt Narativa, a povezani jesu preko mene.

Što je bio inicijalni cilj s magazinom, i da li se on mijenjao i nalazio neke nove putove kroz sadržaj koji ste objavljivali?


Cilj Agende, a sada i DesignAgende je selektirati kvalitetne projekte inovativnog karaktera i ukazati na specifične metode korištene u takvim projektima, kako bi se čitatelje ohrabrilo i potaknulo na slične poduhvate. Jer, put inovacije je samotan i težak, financijski riskantan, a često i dugoročno ulaganje bez brzo vidljivog rezultata. Vrlo se rijetko netko u Hrvatskoj odlučuje na takav put. Kada si poduzetnik, i investiraš vlastiti budžet, vrlo je važno znati izabrati svoje suradnike i znati upravljati kreativnim projektom, biti fleksibilan i spreman na varijacije ideje. Znamo da baš i ne živimo u poduzetnom okruženju otvorenom za inovaciju. Smatram da je potrebno dugoročno predstavljanje dobrih studija slučajeva raznim metodama kako bi se kod nas podigla razina svijesti, nužna za drugačiju vrst poduzetništva – čiji je dizajn sastavni dio. Jer, dizajn za investitora predstavlja promjenu, a pitanje je da li je on u početku svjestan da će mu se promjena dogoditi, i kako će je prihvatiti on i njegovi zaposlenici, koji novi „dizajn“ moraju nastaviti provoditi svakodnevno.

Agenda ima vrlo zanimljivu uredničku koncepciju, ako ju uopće dobro iščitavam. Ne prati dizajn nužno ni s kulturnog aspekta, niti kao dio lifestylea što je najčešća i najvidljivija pojava. Koncentrira se na njegovu ekonomsku i društvenu ulogu, zagovaračka je i strukovno relevantna, ali posjeduje i neko zavodljivo šarenilo. Kakvom ju ti vidiš?

Upravo ovako kako si je opisao. Ponovit ću samo da je meni u mojem poduhvatu osnivanja Narativa i Agende trebalo pored znanja i puno odvažnosti, i u to sam ušla svjesna rizika da djelujem u okruženju koje još nije spremno za strateški dizajn. Kao što su mene ohrabrile priče drugih ljudi kroz njihove projekte, odlučila sam dijeliti s drugima priče o metodama koji drugi koriste – javlja mi se dosta ljudi koji to smatraju pozitivnim i kojima je to potrebno – ne odustati na pola puta kad je najteže. Svi uvijek čitamo uspješne priče, a fokus Agende je analizirati kako su one nastajale... A to je svojevrsni narativ, zar ne?

Koncepcija izložbe Razum&Osjećaji temelji se na ideji o prekretnici u hrvatskom produkt dizajnu. Od čega se sastoji ta prekretnica? Što je realan ekonomski i društveni kontekst te prekretnice? Ili ipak samo govorimo o nizu izvrsnih primjera koji skupa u ovakvom okviru stvaraju jedan, ako hoćeš, optimističan i zagovarački "narativ"?

Kad sudjeluješ u razvojnim projektima za domaći produkt dizajn od 2004.g., poznaješ svaki manji stvarni pomak koji se dogodio tijekom godina do danas. Zaista smo, sve donedavno na izložbama dizajna izlagali samo prototipove, od kojih su se samo neki eventualno prodavali zahvaljujući povremenim pojedinačnim narudžbama u Hrvatskoj, no temeljem njih njihovi vlasnici još uvijek ne mogu živjeti od produkt dizajna. Jedino Numen/ForUse zahvaljujući svojem radu za strane brendove, to može. Na izložbi 040506, gotovo je ukinuta kategorija produkt dizajna jer nije bilo radova. Dodijeljena su priznanja Elementu i Nevenu Kovačiću, dok su na izložbi 0910 kategoriju produkt dizajna dobrim dijelom popunili radovi iz prvog projekta ReAktora koji su bili prvi koncepti.

Međutim, svaki od 14 izlagača na izložbi Razum&Osjećaji ima svoju zasebne narative, razvijane zadnjih skoro 5 godina. Zavisno od njihove veličine, a time i postojećih resursa, neki su realizirani u kraćem, a neki u dužem roku. Prekretnicu s jedne strane predstavljaju investitori koji su po prvi put u suvremenoj Hrvatskoj ozbiljno investirali u projekte gdje dizajn ima ili glavnu ulogu ili prvu sporednu – od design hotela Lone, design hostela Golly&Bossy, pa do Kvadre koja je u 2011.označila prvu integraciju dizajna u industriju. I što je još važnije – Kvadra je lansirala dizajnirani proizvod u maloprodaju po prihvatljivim cijenama, i pokrenula izvoz domaćeg dizajna u EU i Aziju. S druge strane se je nekolicina produkt dizajnera koja je godinama čekala pojavu interesa među domaćim proizvođačima – odlučila na investiranje vlastitih sredstava u razvoj i tržišnu distribuciju svojih proizvoda. Prekretnica se sastoji u većoj profesionalnoj zrelosti i spremnosti na inicijativu prema raspoloživim resursima. I na kraju, takva poslovna aktivnost među dizajnerima na Zapadu nije ništa novo – ali za našu sredinu jest. Svi izlagači posjeduju zajedničku crtu – pokretanje proizvodnje, bilo vlastite ili među srodnim disciplinama. Osim toga, njihovi radovi više nisu prototipovi već su senzibilizirani za korisnika, oblikovani su za tržište i nalaze se u prodaji – po prvi put na ozbiljnijoj razini. Maja Mesić je na izložbi lansirala prvu seriju BOYA koju od lipnja proizvodi na vlastitom stroju. Mini Me lampa Filipa Gordona Franka također je iz prve serije koja nastaje u Dekor Zaboku.

Podizanje svijesti o važnosti dizajn menadžmenta je svakako nešto na čemu ustraješ kroz tekstove i projekte. Kako vidiš tu svijest danas. Što je trenutno lokalno realan okvir dizajn menadžmenta?


Lokalno, realan okvir dizajn menadžmenta je porazan. Problem već nastaje kod razlikovanja pojmova brenda i produkt dizajna. Upravo iz razloga jer je brending sveopće prisutan, a produkt dizajn realno nije, čak i na akademskoj razini dolazi do nesporazuma tipa "brand dizajn“ umjesto produkt dizajn. Koliko god svi mi zajedno promovirali dizajn, kad realno na široj nacionalnoj razini promotriš situaciju – u Hrvatskoj je upotreba dizajna još uvijek pojedinačna, na bazi projekta, što je neka prva stepenica učinkovite upotrebe dizajna i zrelosti neke tvrtke spram korištenja dizajna. Postoje metode kako se mjeri nečija zrelost, koja je na kraju očevidna ne samo u nečijoj vizualnoj komunikaciji, već i u svim proizvodima i uslugama.

Potreba za dizajn menadžmentom postoji, ali je treba osvijestiti jer bez dizajna kao visokog standarda kvalitete hrvatske tvrtke neće konkurentno nositi niti na domaćem niti na globalnom tržištu. Nije dovoljna samo suradnja s dizajnerom, već menadžer koji dobro poznaje alat dizajna i što s njime sve može postići, kako njime upravljati. Danas je znanje sve.

"Narativna" kvaliteta dizajna nešto je što se skoro kao lajtmotiv pojavljuje u mnogim tvojim tekstovima. Što ona, u diskurzivnom smislu, znači?

Narativnost u dizajnu odnosi se na ključni sadržaj njegova koncepta, na ugrađenu mu autentičnost, poželjno izvornog karaktera. A ona pak može biti izražena u njegovoj formi, materijalu, načinu korištenja, pa sve do vizualne komunikacije. Pored toga, proizvod projektiran takvim pristupom stvara dugoročne temelje i za odnose s javnošću i medije. Globalno smo zatrpani proizvodima koji nam u većini slučajeva i ne trebaju. Od visoke zasićenosti objektima, porasla je potreba za pričama koje ti predmeti pripovijedaju, emocijama koje oni prenose.

Postoje li egzaktni kriteriji selekcije radova osim činjenice da se radi o "proizvodima", a ne "prototipovima"? Naravno, ne želim umanjiti važnost uspostavljanja stroge i realistične distinkcije na kojoj i počiva cijela izložba, već me zanima, ako hoćeš, njena unutrašnja logika.

Nakon što provedeš desetljeće gledajući samo prototipove koji nisu dizajnirani za izlazak na tržište, presedan je kada se u jednom društvenom okruženju, tek sada u 2012., po prvi puta u većem broju pojave proizvodi koji se nalaze u proizvodnji i može ih se kupiti ili u maloprodaji ili on-line. Prototip nije spreman za tržište jer njegov dizajn nije još niti eventualno prilagođen za transport s mjesta proizvodnje, u njegovu cijenu nije uračunata ambalaža niti cijena transporta, primjerice u Split ili Berlin. A sve to su, među ostalim, parametri za tržišnu spremnost nekog dizajna. Tako da je razina proizvoda bila glavni preduvjet, a nastavak selekcije se je odvijao prema kriterijima dobrog dizajna za dotične proizvode. U zemljama s dugogodišnjom kulturom dizajna - dizajnom se ne smatra ono što nije u proizvodnji ili što se ne može kupiti, odnosno ako se ne nalazi u interakciji s korisnicima. Također se ne smatra dizajnerom osoba koja samo kreira prototipove i ne živi od toga, već se na to gleda kao na hobi.

Koji je komunikacijski cilj izložbe i što ona želi i može poručiti širokoj javnosti, samoj dizajnerskoj zajednici, industriji?

Glavni nazivnik izložbe je pokretanje proizvodnje. Ako to može Kvadra, možda mogu i drugi industrijalci uložiti i dizajn? Ako to može Maistra, možda mogu i druge hotelske grupacije u zemlji? Ako je Svjetlana Despot investirala u razvoj i proizvodnju vlastitog dizajna, možda to mogu i drugi dizajneri? A njihova prisutnost na tržištu označava da dok konzumiramo njihove proizvode i usluge, živimo u hrvatskoj kulturi dizajna.

Postoji li neki dugoročni plan s izložbom i projektom R&O? Što se događa nakon predstavljanja u Beogradu, Zagrebu i Hvaru? Da li imaš u planu neku ekstenziju projekta drugim radovima i na drugim platformama?

Projekt R&O je prvenstveno i istraživačkog karaktera i svim će izlagačima donijeti reakcije i mišljenja posjetitelja izložbe, pogotovo stranih turista iz Hvara koji objektivno gledaju na sve proizvodje podjednako, a ipak dolaze iz zemalja s kulturom dizajna. A te su zemlje, pokazalo se u Hvaru i tržište za hrvatski dizajn. Drugi važan aspekt projekta je njegova komunikacija, dijelom i prema stranim medijima. Očekujemo članak o hrvatskom dizajnu koji se sprema na Architonicu, a izložba je u pozitivnom svjetlu i prikazana u web izdanju Blueprinta. Što se nastavka projekta tiče, vidjet ćemo u kojim će se oblicima nastaviti, a to, između ostaloga, ovisi i o financijskim mogućnostima.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook