Dobar dizajn

Autor: Maroje Mrduljaš

Definicija dobrog dizajna ekvivalentna je dobrom (sudioničkom, kritičkom) društvenom djelovanju i ponašanju, a prosuđivanje njegove kvalitete mora uzeti u obzir specifičnosti sredine unutar koje dizajn nastaje. Cilj dizajna nije, barem ne isključivo, proizvodnja estetičnosti ili korisnosti, nego proizvodnja smisla. Jednostavna osnovna jednadžba njegove uspješnosti sastoji se u tome da rezultat dizajna mora riješiti više problema nego što ih stvara.

U pozivu za sudjelovanje na (tro)godišnjoj izložbi HDD-a navedeno je da će selekcija biti provedena, a nagrade dodijeljene u skladu s načelima dobrog dizajna. No, što sintagma “dobar dizajn” znači i na kakav se vrijednosni sustav oslanja? Teze sadržane u rečenicama koje slijede pokušaj su odgovora na ova pitanja. Na početku valja odmah reći da uporaba termina u današnjim okolnostima i na ovom mjestu nije ekvivalentna povijesnom pojmu good design i konotacijama koje se uz njega vezuju u povijesnom kontekstu.

Iako to u prvi mah može zvučati paradoksalno u svijetu preobilja svih vrsta, pa tako i velike brzine razmjene informacija u globalnim razmjerima, dobar dizajn je kontekstualna i lokalizirana odrednica. Dizajn je djelatnost bitno određena društvenom stvarnošću: društvenim potrebama, mogućnostima, željama, općom razinom društvene razvijenosti. Tu razvijenost čini sklop kulturnih, socijalnih, ekonomskih, tehničkih i drugih okolnosti koje utječu na dizajnersku djelatnost kroz formuliranje zadataka i očekivanih rezultata što se pred dizajn postavljaju. Ovisno o općoj društvenoj situaciji, skup zadataka i očekivanih rezultata bitno oscilira od sredine do sredine, i od razdoblja do razdoblja. Također, dizajner unutar svoje okoline raspoznaje specifične teme i probleme koji traže obradu i prikladno rješenje.

Dizajn obuhvaća i materijalnu i nematerijalnu proizvodnju. Istovremeno je posljedica društvenih okolnosti i sudjeluje u formiranju fizionomije društva kroz široki raspon problema, od tema kulturnog identiteta do funkcionalnih zadaća koje nastoji rješiti. Uloga dizajna u društvenoj stvarnosti je kohezivna: on čini sponu između materijalne i nematerijalne proizvodnje s jedne i korisnika s druge stane. Pritom dizajn istražuje i rješava konkretne probleme, sudjeluje u ukupnosti fizičkog, vizualnog i informacijskog okoliša, pa je u prilici unapređivati brojne sfere suvremenog života pri čemu je njegova uloga etički obvezujuća. Dizajn slijedi vlastiti metodološki i projektni instrumentarij, ali mora reagirati i na dostignuća civilizacijskog trenutka. Iz te reakcije paralelne vlastitoj “unutarnjoj” evoluciji proizlaze i kvalitativni pomaci u dizajnerskoj teoriji i praksi, kako na estetsko-kulturnom, tako i na tehnološko-funkcionalnom planu.  

U Hrvatskoj, u kojoj su serije modernizacija ostajale doslovce nedovršene i bivale prekidane različitim traumatskim lomovima, strukturalna društvena pozicija dizajna danas je na niskoj razini. Pritom se dizajn neizbježno suočava s globalnim protokom dekontekstualiziranih slika-simbola koji je Jean Baudrillard analizirao još 1975. u tekstu znakovita naslova Sumrak simbola. U takvim okolnostima, u kojima dizajn nema svoju jasnu poziciju unutar sustava odnosa proizvodnje i potrošnje, kao što nema niti sustavno izgrađenu kritičku platformu, on je u opasnosti da se unutar sebe konstituira isključivo prema surogatnim “univerzalnim” formalnim obrascima prema kojima se, uostalom, na kolokvijalnoj razini doista i prosuđuje. Mimikrični dizajn, koji se trudi biti što sličniji globalnim trendovima, često se smatra dovoljno dobrim rješenjem i za komercijalne i za nekomercijalne zadatke, pri čemu izostaju i istraživačka i kontekstualna komponenta.

Dobar dizajn u Hrvatskoj zahtijeva napor da se osvijesti uloga i utjecaj dizajna na konstruiranje lokalnog okoliša i zauzme aktivna pozicija u promicanju te uloge. Ovo podjednako uključuje rad na korektnim rješenjima konvencionalnih projektnih zadataka, kao i smislene socijalne akcije s ciljem prepoznavanja i korigiranja neuralgičnih točaka društva.

Na ovom mjestu nije naodmet ukazati na to da nije neophodno izvoditi kvalitativnu razliku između takozvanog komercijalnog i nekomercijalnog dizajna. Oni su, među ostalim i uslijed lokalnih hrvatskih specifičnosti, gotovo zamjenjive kategorije usprkos različitim konotacijama koje prizivaju na simboličkoj razini. Kolektivni napor dizajnerske scene da se izbori za svoju emancipaciju i autentičnu profesionalnu poziciju nije samo strukovno, nego opće društveno pitanje.

Emancipacija je moguća samo kroz sagledavanje sveukupnosti dizajnerske problematike i uviđanje njenih potencijala, što uključuje i podsjećanje na povijesne utopijske aspiracije. Često destimulirajuće iskustvo svakodnevice ne bi trebalo biti nesavladiva prepreka jer je dizajn protočna disciplina koja može dati i razmjerno brze rezultate. Dok su revolucionarne kritičke teorije dizajna razmatrale utjecaj na društveni progres u ideološkom kontekstu političke ekonomije, čini se da bi aspiracije i ulogu dobrog dizajna u ovom trenutku u Hrvatskoj trebalo pojednostaviti i predmet interesa usmjeriti u prvom redu prema uobičajenosti i svakodnevnici. Ovakva usmjerenost otvorila bi temu otpora prema nekritičkom trošenju raspoloživih resursa, kako proizvodnih, tako i kreativnih.

Pri obrazlaganju pojma “dobar dizajn” ne smije se iz vida izgubiti korisnik, kojemu ne treba podilaziti, kao što ga se ne bi smjelo niti činiti glupim putem nerazumljivih ili odviše hermetičnih postupaka. Dakako, valja zadržati i već dosegnutu visoku razinu ambicioznog dizajna za tradicionalno zahvalne naručitelje iz sfere kulture, i u novije vrijeme istraživanja u području “alternativne kulture”. U područje dobrog dizajna spadaju korektna i samosvojna dizajnerska rješenja koja na suvisli način prepoznaju i rješavaju projektni zadatak, te time donose boljitak i klijentu i konzumentu.

Lokalna autentičnost može se izgraditi tek u baratanju konkretnim situacijama i prikladnim odgovorima na definicije projektnih tema, a ne u regresivnom traženju kolektivnog identiteta u vidu stila ili formalnih obrazaca. Upravo u konkretnim odgovorima na projektne zadatke krije se i nacrt za neku buduću ekonomiju dizajna koja bi kroz inteligentan pristup zatečenim datostima, partikularnim identitetima i skrivenim mogućnostima putem njihovog kreativnog artikuliranja mogla proizvoditi i višak vrijednosti i dodanu vrijednost. Možda je baš marginalna pozicija Hrvatske onaj moment koji bi uz mnogo truda mogao iznjedriti specifičnu vrstu dizajnerske kvalitete. Naravno, pretpostavka je da se u hrvatskim okolnostima dizajn pojavljuje u strukturalnoj i integrirajućoj društvenoj ulozi.

Selekcija za izložbu 040506 težila je odabiru radova koji mogu ocrtati konture dizajna kakav je u ovom tekstu naznačen. Ne treba posebno ni naglašavati da je ovo tek jedna od mogućih slika hrvatskog dizajna u razmatranom radzdoblju, za koju selektori vjeruju da dizajnersku praksu u Hrvatskoj vodi prema boljitku podjednako struke i društva.

Tekst je napisan povodom 040506 izložbe HDD-a i originalno objavljen u godišnjaku društva 2006. godine.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook