IVICA MITROVIĆ: Kritičke teme i hibridni dizajneri

Objavljeno: 11.10.2012.

"Tijekom radionica inzistiram da se produciraju artefakti koji će sa što manje uloženog vremena i financijskih sredstava donijeti jako puno informacija. Smatram da je važniji proces promišljanja na koji način će neki objekt u prostoru, sučelje ili film izazvati reakciju publike, otvoriti neka nova pitanja, pa i provocirati, od pukog ustrajanja na poliranju, dovršenosti i ljepoti" – razgovarao Marko Golub

Izložba Interakcije 2004 – 2012 već je druga koju je predavač na UMAS-ovom Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Ivica Mitrović koncipirao za HDD galeriju. Prošlogodišnja izložba predstavila je presjek najzanimljivijih radova iz područja dizajna novih medija u proteklih 15-ak godina, a kroz jedan dio selekcije već je i najavila sljedeću temu – UMAS-ove studentske radionice dizajna interakcija poznate i pod nazivom Splitinteractions. Kako i sam navodi u najkraćim crtama, "dizajn interakcija promatra odnose između ljudi, tehnologije i društva", a same radionice, koje se održavaju od 2004. (u kontinuitetu od 2007. godine) pokušale su ne samo staviti polaznike u ulogu takvog "hibridnog dizajnera" koji u sebi osim svoje matične struke objedinjuje recimo inženjera, istraživača i umjetnika, već i povezati međusobno studente različitih fakulteta, kao i stručnjake vrlo različitih profila. Multidisciplinarnost je u osnovi same ideje ovih radionica, a njihov format donekle je diktirao i DIY pristup i nepretencioznu produkciju, koja se reflektirala i na sam postav izložbe u HDD-u.

Posrijedi je izbor radova s radionica održanih u posljednjih nekoliko godina, od kojih je svaka bila tematski definirana, poput: Nevidljivi gradovi, Javni prostor, Suvremene utopije itd. Neki od objekata predstavljenih na izložbi originalno su bili dijelovi instalacija u javnom prostoru, ili su zamišljeni za drugi kontekst od galerijskog, ali su u ovom slučaju "prenamijenjeni". Primjerice, kutija sa špijunkom izvorno korištena za rad Čiribimba, ovdje je poslužila za pregledavanje videodokumentacije o istom radu. No glavni, i najinformativniji dio izložbe, bio je interaktivno sučelje za pregledavanje tekstova, videa i fotografija o pojedinim projektima. Sam dizajn postava, čiji je autor Oleg Šuran (ujedno i koautor same izložbe), reflektirao je ponešto od "lo-fi" duha radionica, u kojima je brza materijalizacija koncepta bila važnija od dorađenosti. Otud korištenje ostataka kartonske ambalaže, ali i duhovita ideja "trodimenzionalnih" izložbenih legendi u obliku kocki koje posjetitelj nosi sa sobom po prostoru. S Ivicom Mitrovićem razgovarao je Marko Golub

Na koji način su otpočele radionice dizajna interakcija kao projekt?

Sve je započelo 2001. godina kad sam sudjelovao na ljetnoj školi Interaction Design Instituta u Ivrei kod Torina. Tada je u Ivrei nastajala jedna od najznačajnijih suvremenih škola za dizajn, koja je u praksi pokušala primijeniti edukacijski multidisciplinarni pristup dizajnu koji je vezan na nove tehnologije. Nažalost, danas ta škola više ne postoji. Kasnije sam se priključio velikoj europskoj mreži Convivio, gdje sam u Rimu 2003. godine vodio radionicu na ljetnoj školi na Istituto Europeo di Design, da bi 2004. godine organizirao veliku ljetnu školu na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Bitno je naglasiti da je to tada bila prva takva aktivnost izvan granica Europske Unije. U sklopu daljnje promocije dizajna interakcija, tj. specifičnog pristupa dizajnerskoj praksi i edukaciji na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija od 2007. godine pokrećemo, po uzoru na navedene ljetne škole, radionice dizajna interakcija koje se od tada kontinuirano održavaju jedanput godišnje.

Kako bi ukratko sažeo metodologiju koja stoji iza radionica? Također, koliko ste je prilagođavali kroz samo iskustvo u praksi?

Dizajn interakcija promatra odnose između ljudi, tehnologije i društva. Dakle, ne fokusira se samo i isključivo na ljude i svijet oko njih, već istražuje interakcije među istima. Sam princip radionica se odnosi na rad u nekoliko ateljea/grupa koje vode uvijek novi, pozvani međunarodni stručnjaci, praktikanti i edukatori u području dizajna interakcija. Studenti i studentice tijekom jednog tjedna prolaze kroz cijeli proces koji započinje inicijalnim istraživanjima, nastavlja se razvojem prototipa i završava evaluacijom u stvarnom svijetu sa stvarnom publikom, odnosno korisnicima. Javna prezentacija je obvezan završetak radionice. Radionice su se u početku više vezivale na metodologiju dizajna usmjerenog korisnicima i participativnog dizajna, ali se vremenom okreću kritičkom dizajnu.

U karakteru projekta, a i same prakse dizajna interakcija, je multidisciplinarnost. Radionice su u tom smislu poput neke platforme koja unaprijed osigurava upućenost posve različitih aktera od dizajna pa nadalje - jednih prema drugima. Možeš li u kratkim crtama opisati važnost multidisciplinarnog pristupa s jedne strane, a s druge ocijeniti do koje mjere ona zaista zaživljava na samim radionicama?

Dizajneri interakcija su ujedno i hibridni dizajneri koji se ne mogu svrstati u neku od definiranih kategorija, oni su kombinacija dizajnera, istraživača, inženjera i umjetnika. Riječ je o multidisciplinarnom području koje obuhvaća dizajn, psihologiju, sociologiju, komunikologiju, antropologiju, računalne znanosti, inženjerstvo, informacijske i komunikacijske tehnologije, arhitekturu i umjetnost novih medija. Cilj je da sudionici, koji dolaze iz svih navedenih područja, tijekom radionice steknu iskustvo i razumijevanje drugih disciplina, njihove metodologije i terminologije. Riječ je o dragocjenom iskustvu koje ponekad zna biti šokantno i frustrirajuće, ali mislim da je to normalan način sazrijevanja u suvremenom obrazovnom procesu.

Izložba predstavlja radove koji će vjerojatno iznenaditi mnoge koji od dizajnerskog konteksta imaju određena očekivanja u smislu estetskog i formalnog standarda. Radovi su, naime, nerijetko robusni, "neispolirani", bez pretenzija da budu privlačni i bez ambicija da budu instrumentalizirani u svrhu npr. proizvoda, funkcionalnih predmeta, sučelja, i slično. Imaš li uopće dvojbi oko ovoga i nailaziš li na otpor od bilo koga u tom smislu?


Dizajn interakcija je pristup, tj. proces dizajniranja odnosa, a ne samih stvari. Stoga, tijekom radionica inzistiram da se produciraju artefakti koji će sa što manje uloženog vremena i financijskih sredstava donijeti jako puno informacija. Smatram da je važniji proces promišljanja na koji način će neki objekt u prostoru, sučelje ili film izazvati reakciju publike, otvoriti neka nova pitanja, pa i provocirati, od pukog ustrajanja na poliranju, dovršenosti i "ljepoti". Ovakav pristup često stvara nedoumice kod studenata, koji tijekom radionica znaju previše vremena trošiti na odabir pisma, boje, zvukova i sl. Sama dinamika radionica, njihova intenzivnost, ubrzo ih natjera na brze reakcije i odustajanje od "brušenja". Uvijek naglašavam da cilj radionice nije proizvodnja radova, već stjecanje iskustva, prolazak kroz sam proces. To je ono što smo Oleg i ja željeli prezentirati na ovoj izložbi.

Nastavno na prethodno pitanje – bojiš li se da će "Interakcije" biti doživljene kao vidno naginjanje od dizajna prema suvremenoj umjetnosti? I vidiš li to kao opasnost?


Kritički dizajn tjera na razmišljanje, podiže svijest, propituje, provocira djelovanje, otvara rasprave. Kritički dizajn nije umjetnost, ali koristi metode suvremene umjetnosti. Dizajneri preuzimaju tradicionalne uloge umjetnosti i kroz istraživanja i praksu kritički reflektiraju razvoj tehnologije i znanstvenih istraživanja, i to ne samo u tehničkim znanostima. Za razliku od umjetnosti, kritički dizajn uvijek je usko vezan sa stvarnim svijetom u kojem živimo. Naravno, ova ravnoteža na granici između dizajna i umjetnosti nosi opasnost koja je vidljiva u nizu primjera, kada se dizajneri, umjesto da se koriste jezikom i strategijama suvremene umjetnosti u kombinaciji sa snagom dizajna, zapravo prepuštaju "sigurnosti" umjetnosti.

Solidan dio radova realiziran je kao intervencije u javnom prostoru. Koja je važnost takvog otvaranja prema javnom prostoru u kontekstu dizajna interakcija?


Od samog početka nastojao sam projekte što više vezati uz kontekst grada Splita. Kako se radi o gradu koji ima iznimne resurse, a koji se konstantno kroz tranzicijsko vrijeme ugrožavaju, nije bilo potrebno to posebno naglašavati. Naime, većina voditelja i sudionika sami fokusiraju na neki od takvih gradskih prostora. U kontekstu dizajna interakcija zanimljivo je što se danas sve više govori o ugrožavanju javnog prostora i od strane tehnologije. To je tema kojom će se radionica, tj. ljetna škola baviti iduće godine. Promišljati ćemo uloge tehnologija u javnim prostorima grada.

U kojoj su mjeri radionice dizajna interakcija razmjena i stjecanje vještina iz drugih specijalizacija, a u kojoj su teorijska i diskurzivna nadgradnja dosadašnjeg razumijevanja dizajna kao discipline?

U današnje vrijeme dolazi do nestajanja granica između dizajnerskih i srodnih disciplina, te nove generacije dizajnera na neki način već djeluju na presjeku dizajna, umjetnosti i tehnologije. Iako imaju odnos prema tradicionalnim disciplinama i staroj praksi, tj. znaju što je dobro a što loše unutar nekog profesionalnog standarda, ovi dizajneri najčešće prakticiraju tzv. "ne-disciplinarnu" praksu, gdje sami odabiru svoj put bez opterećenja granicama tradicionalnih disciplina. Ovakav pristup rezultira novim hibridnim praksama, procesima i metodologijama. Primjerice, u jednom od prezentiranih radova je kao dizajnerska metodologija korišteno opće mjesto pop kulture - koncept "skrivene kamere".

Pretpostavljam da važnu ulogu ima i sam proces, koji mentalno, odnosno konceptualno, jako angažira polaznike. Da li je cilj radionica u tom smislu i naučiti studente dizajna i drugih fakulteta da se odmaknu od naučenih obrazaca i počnu razmišljati izvan zadatih okvira?


Edukacijski cilj radionice je poticati sudionike i sudionice na pomicanje tradicionalnih definicija dizajna i propitivanje njegove današnje uloge kroz kritičku dizajnersku praksu. Radionica pruža jedinstveno iskustvo multidisciplinarnog grupnog rada, kroz koje sudionici percipiraju dizajn kao drugačiji način razmišljanja – refleksivan, kritički i društveno odgovoran. Kao što sam i prije naglasio, za neke od njih, navikle na prilično autističan pristup obrazovnom procesu koji se prakticira na ovim prostorima, to je prilično šokantno iskustvo.

Na koji način su se koncipirale teme radionica? U kojoj je mjeri na njih ukazivao već i sam kontekst u kojem su se održavale, u kojoj teorijski diskurs, a u kojoj metodologija? I ako možeš, pojasni primjerima?

Teme radionica su vezane za moja osobna promišljanja o ulozi dizajna u današnjem društvu. Nastojim teme vezivati uz aktualne trendove, te ih zajedno s voditeljima kroz briefove povezivati s određenim teorijskim pozicijama. Tako je, primjerice, prošlogodišnja radionica za temu imala suvremene utopije, utopije koje ne predstavljaju imaginarne udaljene svjetove, već one koje kroz stvaranje drugačijih svjetova i društvenih odnosa zapravo propituju današnje odnose pojedinaca, društva i tehnologije. Tema je nastala kroz suradnju s udrugom Drugo more iz Rijeke, koja se tada bavila ovom temom na teorijskoj i umjetničkoj razini, a mi smo joj pridodali i dizajnersku.

Misliš li da je kontinuitet radionica ostavio iza sebe neki trajni network koji se stvorio između polaznika, gostujućih mentora i institucija? Koje kontakte i susrete smatraš najvažnijima i najplodonosnijima?


Na početku mi je bilo zanimljivo da su radionice po prvi put povezale studente dizajna iz Splita i Zagreba, pa onda njih i sa drugim disciplinama. Kasnije se priključuju studenti i studentice s riječke Akademije, a danas je radionica regionalna priča, sa sudionicima iz Slovenije, Srbije i Crne Gore. Ostvario sam sjajne kontakte s voditeljima i sudionicima radionica, te su mnogi od njih i danas suradnici na raznim projektima. Radionice su pozvane i gostovale su u Mariboru i Cetinju. Značajno je naglasiti da su nekadašnji voditelji radionica, tada mladi dizajneri u procesu stvaranja karijera, danas neke od vodećih dizajnerskih "zvijezda". Primjerice Tuur Van Balen, koji je bio jedan od voditelja 2010. godine, dobitnik je ovogodišnje nagrade u hibridnoj kategoriji Ars Electronice. Nelly Ben Hayoun, voditeljica 2011. godine, danas je jedna od najeksponiranijih autorica na sceni. Ipak bih kao najznačajniji kontakt izdvojio onaj s Sveučilištem u Edinburghu, koji je uspostavljen od 2004. godine i rezultirao je velikim dvogodišnjim projektom u sklopu FP7 programa EU u sklopu kojeg će ponovo u Splitu biti organizirana velika ljetna škola 2013. godine.

Što vidiš kao dugoročan rezultat radionica, osim, naravno, samih radova?


Smatram da je najveći doprinos radionica to što su za značajan broj sudionika i sudionica otvorile nove načine razmišljanja i percipiranja obrazovnog procesa. Za neke od to je rezultiralo i nastavkom studija na međunarodnim ustanovama koje prakticiraju slične edukacijske metode i koncepte. Radionice mi predstavljaju zadovoljstvo jer se na potpuno slobodan način, u skladu s najboljom praksom akademskih ustanova, možemo na kritičan, zabavan i satiričan način baviti temama koje nas zabrinjavaju, ili nas vesele.

tekst: marko golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook