Formu slijedi fijasko

Autor: Dejan Kršić

Nakon dizajnerskih i tipografskih revolucija na prelazu milenija bili smo suočeni s nedostatkom jasne orijentacije. Kao da su svi postavljali jedno te isto pitanje — što će biti sljedeća velika stvar? Koje knjige trebamo gledati? Na koga se sad trebamo ugledati? Kao da su u ovo postmoderno doba sve mogućnosti već ispitane i barem teorijski prihvatljive i međusobno zamjenjive.

Mada su izložba i godišnjak hrvatskog dizajna zamišljeni i najavljeni kao godišnji pregled produkcije, između prve i druge izložbe prošle su dvije godine. Kao da dizajn i dizajneri u Hrvatskoj imaju neki “maleficirani” radni staž, pa im se dvije godine rada računaju kao jedna? Možda to i nije loše, jer nam omogućuje jasniji pogled na promjene koje su se u proteklom periodu profilirale u samoj produkciji, ali i općoj situaciji, položaju dizajna kao profesije.

Nakon problematičnog 8. zgraf-a, izložbu 01 (travanj 1999) obilježio je vidljiv napor da se (ponovno) uspostave osnovni vrijednosni kriteriji i podizanje standarda izložbene prezentacije. Tu tendenciju pokazao je i 34. zagrebački salon (studeni-prosinac 1999). Nakon niza godina revijalnog svaštarenja “za svakog po nešto — da se nitko ne uvrijedi”, radikalnim pročišćenjem selektori su pokušali provesti prevrednovanje dotadašnjih standarda. Rezultat je bio odsutnost mnogih poznatih imena starije generacije i definitivno uspostavljanje nove generacije autora kao dominantne kreativne sile.

Sretnim stjecajem okolnosti — angažmanom članova žirija, kao i podrškom koju je ravnateljica HDLU-a Nevena Tudor pružila pokrenutoj inicijativi, kao dio pratećeg programa Salona u autorskoj koncepciji Željka Serdarevića realizirana je izložba tipografije — pisama domaćih autora, od kojih neke, poput Ermina Međedovića ili Mladena Baloga, doista možemo smatrati i tipografima. Reći za tu izložbu da je predstavljala “izložbu mlađih autora” bilo bi tautologija, jer “starih” tipografa u Hrvatskoj jednostavno niti nema! Vrijednost tog poduhvata kratko zatim potvrdila je vijest da je jedan od učesnika na toj izložbi, Damir Gamulin Gamba dobio nagradu Type Directors Cluba. U TDC katalogu njegov je rad predstavljen kao osobni izbor člana žirija, poznatog tipografa Barryja Decka (autora pisama Template Gothic, Euniverse...).

Postavljanje tipografije u centar interesa očito je označilo vrhunac, ali i kraj trenda 90-ih godina. Od tada je interes za tipografske eksperimente i invencije zamijenjen zanimanjem za ilustraciju, koja se sada javlja od plakata za koncerte (Močvara) i rave partyje (Stereo studio 2.0), do omota CD-a. Riječ je o novom tipu ilustracije — osim u rijetkim slučajevima već ranije profiliranih autorskih osobnosti (Mataković, Greiner/ Kropilak/Žeželj) — o različitim oblicima kompjuterski posredovane ilustracije (vektorski crteži prema fotografijama, flash animacije, 3D modeliranje...). Najvećim dijelom je riječ o formalističkom pristupu koji interes zadržava na planu vizualnog, a ne u komentaru — kreativnoj, duhovitoj reinterpretaciji sadržaja.

Dok su još jučer izložbe dizajna javnosti uglavnom razotkrivale rezultate jedne ezoterične djelatnosti koja je “običnoj” publici bila praktično nevidljiva, danas je, barem na nivou retorike, svijest o dizajnu prisutna, o njegovoj važnosti govore političari, o njemu se redovito piše i u dnevnim novinama (Rogina, Vukić, Petrić...), a pojedini domaći dizajneri već imaju prepoznatljiv status javnih ličnosti. Ne samo što je pojavom novih autora i studija, kao posljedicom desetogodišnjeg djelovanja Studija dizajna, postignuta kritična masa dizajnerskih profesionalaca u Zagrebu, već se snažni impulsi javljaju i u Rijeci, Puli, Čakovcu, Osijeku...

Ako smo prošlih godina govorili da se dizajneri sami moraju aktivirati na poboljšanju situacije na sceni i promociji dizajna, u ovom periodu to se i počelo događati. U Zagrebu su održana predavanja Nicka Bella i Jonathana Barbrooka, naša komunikacija sa svijetom tako se više ne zaustavlja na gledanju knjiga i časopisa. Neki su dizajneri, poput Igora Masnjaka, otišli u inozemstvo i od tamo još uvijek rade za domaće naručitelje, dok drugi pokušavaju ovdje raditi i za strana tržišta (što je u slučaju produkt dizajna i nužda). Istovremeno, na naše tržište ne dolaze više samo gotovi proizvodi i marketinške kampanje velikih međunarodnih agencija, već se i domaći naručitelji uključuju u ponudu/potražnju na globalnom tržištu. Tako je tjednik Globus redizajnirao sarajevski “Trio” (sada studio Fabrika), a za oblikovanje novog dnevnog lista Republika  angažirana je dizajnerska agencija Maria Garcie. No unatoč tome, u tekstu kojim se izdavač hvali tim činom, još uvijek se koristi terminologija poput “font slova”!

U dokumentu Ministarstva kulture “Hrvatska u 21. stoljeću: Strategija kulturnog razvitka — nacrt” design se spominje tek s par rečenica u poglavlju o likovnoj umjetnosti, uz ad hoc zaključak: “Toliko spominjani hrvatski dizajn još nema općih ni likovnih idejnih rješenja, a tek nakon toga valja prevaliti dobar put da bi se došlo do njegove komercijalne eksploatacije”. Marketinškim agencijama dizajn također još uvijek nije na prvom mjestu, najveći broj jumbo plakata odlikuje se nultim stupnjem dizajna, a borba za svakodnevno preživljavanje dizajnerima pruža lažni alibi da ni za tren ne razmišljaju o stvarima o kojima se na Zapadu naveliko diskutira povodom objavljivanja First Things First 2000 manifesta. Kad je na zagrebačkom predavanju Jonathan Barbrook govorio da je odbio Nike i da će odbiti Coca Colu, puna dvorana sadašnjih i budućih dizajnera, žednih narudžbi velikih klijenata, ostala je bez teksta ili s prikrivenom mišlju — koja je ovo budala!

Svi stari problemi neimaštine, manjka osviještenih naručitelja, niske svijesti o ulozi, odnosno koristi od dizajna... sve to i dalje postoji, ali više nije nikakvo opravdanje. Kakvo bilo da bilo, tržište postoji, postoji Studij dizajna, i kritična masa ljudi koji se time bave, postoje evo i izložbe i godišnjaci. Sada glavno pitanje mora biti upućeno samim dizajnerima/icama: kako vidite svoj posao? Kako ga shvaćate? Ne kakav rad želite napraviti, već što svojim djelom želite učiniti?

Jedan modernistički ideologem glasi da je dizajn rješavanje problema. Ali moramo se upitati želimo li isključivo rješavati problem kapitala kako da stalno generira potrebe i kreira nove potrošače? Smijemo li sebi dozvoliti da povjerujemo kako samo prenosimo informaciju? Advertising dizajn ne prodaje samo proizvode — bankarske usluge, mobilnu telefoniju, mineralnu vodu... — već prodaje i ideje, slike o društveno poželjnim vrijednostima. To je ideologija u najčišćem obliku — advertising živi od toga što stvarne uvjete života čini nevidljivima.

O tome se povremeno, povodom neke “politički nekorektne”, seksističke reklamne kampanje, oglase feminističke organizacije, ali dizajneri izbjegavaju takve debate. No, govoriti o etici brzo prelazi u moraliziranje, zauzimanje ugodne pozicije da smo “mi” daleko “bolji”, “svjesniji”, “časniji”, “pošteniji” od onih “drugih”. Pravi problemi, pitanja koja treba postaviti nisu dakle o etici, već o politici. Dizajneri se politikom ne bave samo kad oblikuju predizborne kampanje za političke stranke (taj aspekt vizualnih komunikacija gotovo u potpunosti nedostaje na izložbi 02), već svaki put kad prave neki izbor — od izbora klijenta do izbora materijala, papira ili tehnike tiska.

Velik dio dizajnera svako spominjanje politike/ideologije u vezi s oblikovanjem shvaća kao neku ekscentričnu osobinu dizajnera kao ljevičarski orijentiranog pojedinca. To je nešto “izvan dizajna samog”, što se nasilno u njega gura. Ali, čak i mi, u ovoj Hrvatskoj danas, živimo u postindustrijskom društvu u kojem je umjesto materijalne proizvodnje u središte došla proizvodnja slika i informacija. Društvu u kojem je, riječima Fredrica Jamesona, kultura izgubila svoju autonomiju, ali nije nestala već je, upravo suprotno, sve preplavila. U “društvu spektakla” roba se prodaje kao vrijednost, dok se vrijednosti prodaju kao roba.

U takvoj situaciji — i to je poruka FTF 2000 manifesta — nužna je radikalna (re)politizacija dizajna kao kreativne prakse i kao teorijskog diskursa. Koji dizajner, koja kreativna osoba, želi svjesno pristati na poziciju da je njegov/njezin rad u potpunosti određen dominantnom potrošačkom kulturom i ograničen “objektivnim” uvjetima? Sam dizajn jest kulturalna praksa i u “društvu spektakla”, koje toliko libidinalne energije ulaže u slike, u vizualne komunikacije, dizajneri imaju mogućnost da “prekadriraju” kulturu, dovedu u pitanje stavove i poruke koje se obično smatraju neupitnim...

Ako postoji neki bitan problem dizajna u Hrvatskoj danas, onda je to upravo politički problem, pitanje ideološkog, koje u rascjepu između “štos” dizajna i hladnog formalizma potpuno nestaje. Ali, nije li po tome dizajn u Hrvatskoj doista samo “hrvatski dizajn”, pravi izraz i proizvod svoje okoline, društvene situacije koja u cjelini bježi od političkog antagonzima, istinske političke konfrontacije? Pitanje je, naravno, i što se smatra dizajnom, što pripada onom vrijednom dijelu tog područja, konačno i što zaslužuje da bude uvršteno u jednu ovakvu izložbu? Odgovor da o tome odlučuje “kvalitet” nije tako samorazumljiv i neupitan kao što se to čini, jer odluka o tome što uopće ulazi u izbor prethodi odluci o kvalitetu. Ukratko, “što jest dizajn” određuje dominantna ideologija.

Tako će na ovoj izložbi nesumnjivo manjkati (ili biti neadekvatno prezentirana) barem tri područja koja — s drugu stranu onoga što od dizajna nije vidjelo ni d — dominantno određuju naš vizualni okoliš: s jedne strane to su advertising radovi velikih marketinških agencija, a s druge, radovi s margine, do it yourself radovi raznih grupa, organizacija, umjetnika tzv. alternativne scene, koji svojim odbacivanjem profesionalnih klišea, ali i vezanošću za konkretne događaje i potrebe, upravo jesu ono iz čega vizualne komunikacije crpe svoju živost. I konačno, neće tu biti mjesta za radove koji možda formalno nisu senzacionalni, ali podižu profesionalni nivo čitave scene, doprinose svijesti o smislu i potrebi oblikovanja (a tihi heroizam tih autora ogleda se upravo u tome što se oni obično susreću s najvećim otporom i nerazumijevanjem naručitelja). Zbog tih ispuštanja, izložba će nesumnjivo biti profiliranija i konzistentnija, ali će pokazati idealiziranu sliku stanja grafičkog dizajna u Hrvatskoj. Sliku koju  profesija želi prikazati kako bi se samoj sebi svidjela.

Budući da se nova generacija na izvjestan način opet približila idealima modernističke forme u kojoj su stasali i radili stariji autori, zanimljivost predstavlja upravo nepostojanje kritičkog dijaloga među različitim generacijama. Svojevrsan međugeneracijski sukob, tenzija generacije (bivših) studenata dizajna prema generaciji profesora, profilirao se tek u sukobima oko rada HDD-a i diskusijama o smislu tog i takvog udruženja. U toj borbi za prevlast jasno se pokazalo i da se barem u jednom domaća situacija nimalo ne razlikuje od one na Zapadu — zauzimanje pozicije moći važno je barem koliko, ako ne i više nego, rad i talent.

Stoga je otvoreno pitanje predstoji li nam prevrednovanje radova starije generacije — ne tek poluzaboravljenih opusa klasika poput Ivana Picelja i Milana Vulpea, ili potpuno izdvojenog slučaja Mihajla Arsovskog — već upravo generacije profesora i mentora studenata dizajna — Ivana Doroghyja, željka Borčića, Zorana Pavlovića, Stipe Brčića, Nenada Dogana... Još veće je pitanje što će biti rezultat tog prevrednovanja? Hoće li biti moguće prepoznavanjem kulturnog kapitala iz njihovog opusa kreirati leksikon “općih i likovnih idejnih rješenja”, na koja novi autori mogu — ironično ili afirmativno — reagirati, referirati i reinterpretirati ih? Otvara li se tako mogućnost da i djelovanje Borislava Ljubičića bude upisano u povijest dizajna u Hrvatskoj ne kao eksces, već kao jedna od mogućnosti? I da u nekoj doglednoj budućnosti, u radu nekog još ne postojećeg dizajnera, interes za društveni sadržaj i ulogu dizajna, smisao za duhovit obrat, catch, bude nadograđen tipografskim osjećanjem koje će izaći iz okvira helvetice i timesa, i izražen savršenstvom vizualne forme?

Dejan Kršić je grafički dizajner, teoretičar i aktivist iz Zagreba.

Tekst je napisan povodom 02 izložbe HDD-a i originalno objavljen u godišnjaku društva 2001. godine.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook