Hrvatsko dizajnersko društvo

Ad Hoc project

Autorica
Rafaela Dražić
Godina
2010.

Opis


Format: 15.5 x 22 cm
Stranice: 140
Boja: crna
Uvez: meki
Naklada: 150
Jezik: Hrvatski, Engleski
ISBN: nema

Publikacija Ad Hoc donosi dokumentaciju s "Tajne izložbe" održane 28. 1. 2010. u jednom privatnom stanu u Zagrebu u kojem su u realnom vremenu pristizali razni prilozi putem fax uredjaja prethodno pozvanih autora/ica, a medju kojima:
SLAVS AND TATARS, VERENA GERLACH, SANDY. K. KALTENBORN & PIERRE MAITE, SLANG INTERNATIONAL, MARCO UGOLINI, TOMOKO YONEDA, MAGDALENA FRANKOWSKA, LINA KOVACEVIC, ROBERT CANAK, STEFAN HAUS, KIM SCHWENK...

Publikaciju distribuiraju: Motto distribution, pro qm, Do You Read Me?!, Museum of Modern Art Warsaw, Bec Zmiana, OMMU, Ooga Booga, Family Bookstore, The Book Society, Textfield

Više o projektu:

Projekt Tajne izložbe bavi se rasvjetljavanjem složenih mehanizama cenzure i destrukcije u kontekstu vizualnih umjetnosti koji su se razvijali unutar procesa postsocijalističkih transformacija, a funkcionira kao interdisciplinarna platforma kustosa, umjetnika, dizajnera, povjesničara, povjesničara umjetnosti koji su se temom cenzure bavili ili su se s njom direktno susreli. Projekt ima naglašeni arbitrarni karakter, od rujna 2009. kada je pokrenuta istraživačka faza, sakupljane su informacije kroz formu intervjua s kustosima i umjetnicima o konkretnim slučajevima zatvaranja izložbi, zabrana izlaganja radova i projekata suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i široj regiji.

...

Poziv za održavanje tajne izložbe u jednom od privatnih stanova u Zagrebu bio je upućen umjetnicima koji su se susreli s izravnom cenzurom da u vaninstitucionalnom kontekstu prezentiraju radove i projekte koji su "zbog promjena u koncepciji" ili bez ikakvog objašnjenja bili otkazani. Rafaela Dražić, jedna od pozvanih autorica, pristaje na suradnju u projektu ograničenih uvijeta, na način da na postojeće uvjete postavlja vlastite opstrukcije testirajući time, kroz svojevrsnu igru, senzibilitete svih sudionika u projektu. Ona, naime, odbija ponoviti cenzuriranu izložbu „7 nula“ u privatnom stanu, smatrajući kako takvo ponovno cenzuriranje već cenzurirane izložbe, a i izdvajanje izložbe iz konteksta grada Splita (koji je bio usko vezan uz temu izložbe, kao i uz razloge njene cenzure), nema previše smisla. Stoga odlučuje ponoviti situaciju u kojoj se našla kao inicijatorica izložbe u Splitu, a to je situacija u kojoj gubi kontrolu nad vlastitom izložbom. Jedina je razlika da ovoga puta taj gubitak kontrole, kao naličje cenzure, nije rezultat represije, neplaniran od strane kustosice, nego je izabran programatski, kao preduvjet nastajanja izložbe. Kustosice „Tajnih izložbi“ ona dovodi u istu situaciju posvemašnje neizvjesnosti, u kojoj ne znaju tko će u ad hoc projektu sudjelovati niti kakve će radove poslati. Uloga kustosa, kao onog koji bira umjetnike, selektira radove, po potrebi i cenzurira, ovdje je unaprijed onemogućena.

Privatan prostor stana kao mjesto održavanja izložbe ima svoja ograničenja, posebno po pitanju brojnosti publike koja je na participaciju pozvana interno - putem maila ili sms poruke. Rafaela Dražić, odlučna u namjeri da o izložbi informira te da u nju uključi veći broj sudionika, osmišljava akciju u kojoj participira dvadesetak umjetnika, dizajnera i umjetničkih grupa na način da na njoj nisu prisutni fizički. Autorica osmišljava koncept koji je u svojoj biti dizajnerski: zadaje temu i način izlaganja (putem faksa), postavljajući se tako u ulogu naručitelja, a suradnicima ostavlja maksimalnu slobodu u unutar zadanih okvira. Umjetnicima i dizajnerima putem elektroničke pošte šalje pozivno pismo za sudjelovanje u projektu nudeći im pojmove cenzura i slika (image) kao ključne pojmove tj. kao parametre za koje je potrebno pronaći rješenje. U pozivnom pismu, svojevrsnom briefu, Dražić šalje različite citate o slici preuzete iz svijeta politike, mode, filma i vizualnih umjetnosti. Uz to, postavila je i ograničenje medijem zahtijevajući od participanata da na izložbi sudjeluju isključivo slanjem svojih radova putem fax mašine, računajući da će se kroz taj medij, primarno osmišljen za slanje dokumenata i tekstova automatski (iz)gubiti dio informacija.
Uloga glavnog cenzora time je prepuštena slučaju utjelovljenom u stroju - slike koje izlaze iz faks mašine nekvalitetne su i na nekim mjestima jedva raspoznatljive, dok je papir koji zaprima informacije foto-osjetljiv, što znači da će faksirani radovi izblijedjeti nakon nekog vremena.

Protok vremena dovršava proces cenzure, neminovno osuđujući sve pristigle radove na nestanak, unaprijed ih brišući iz neke moguće buduće povijesti. Neizvjesnost i nemogućnost kontrole obilježili su čitav ad hoc projekt: hoće li umjetnici i dizajneri pozvani na sudjelovanje uopće odgovoriti na poziv (s obzirom da su svi trebali slati radove u isto vrijeme, iako mnogi od njih žive u različitim vremenskim zonama, što je za neke značilo slanje faksom usred noći), hoće li faks mašina posuđena za tu prigodu funkcionirati, hoće li biti dovoljno papira, hoće li se međunarodni pozivi bez problema uspostaviti, da li će se posjetitelji odazvati na poziv poslan mailom u obliku tajanstvene pozivnice koja je odavala minimum informacija (naziv izložbe, adresa stana i vrijeme održavanja) i sl.

Odmičući se od "spornih" fotografija nikad prezentiranih u Muzeju grada Splita Rafaela Dražić ad hoc projektom stvara specifičnu situaciju iz koje se mogu iščitavati razni aspekti cenzure: etika suodnosa kustosa i umjetnika, problem naručivanja rada koji je zadan tvrdim parametrima, izložba poluzatvorenog karaktera kao šum u komunikaciji prema široj javnosti itd.

...

- kustosice: Ivana Hanaček, Ana Kršinić Lozica, Irena Borić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook